
„Nama“, „Mikinica“, „Avala“ i ostala nikad zaboravljena kikindska okupljališta
On 28 фебруара, 2018 by Televizija KikindaBućkalo, Avala, Radnički bioskop, Čarobno drvo nekadašnji su nazivi popularnih kikindskih tačaka okupljanja. Iako pomenute firme i objekti ne postoje godinama, sugrađani, pogotovo oni dužeg životnog staža, i dalje ih rado pominju i orijentišu se prema njima. Etnolog Narodnog muzeja Slavica Gajić dala nam je objašnjenje zbog čega je to tako:
-Zanimljivo je posmatrati ovu pojavu iz ugla prolaznosti vremena. Ljudi koji žive danas i koji su živeli onda emotivno su vezani za te lokacije, jer su jedan period života kupovali na tim mestima i i dalje poseduju neke predmete koje su mogli tamo da nađu.
Pored toga što su vezani za predmete, sugrađani imaju specifičnu nostalgiju prema događajima koji su obeležili njihovu mladost. Kikinđanin Miroslav Brandić posebnu emociju gaji prema nekadašnjoj Mikinici.
-Mene je Mikinica zatekla u srednjoškolskim danima i bio je to zanimljiv period. Nestajale su žive svirke i dolazila je muzika sa gramofona, odnosno dj-evi su postali aktuelni i moderni. Pretpostavljam da je film „Groznica subotnje večeri“ imala veliki uticaj na ovu promenu. Ja sam te događaje beležio u svom dnevniku. Tamo sam počeo da dolazim 1977. godine i meni je bilo fascinantno da slušam plesnu muziku uživo. Mikinica je bila poprište događaja koji su privlačili puno ljudi.
Pored pomenute lokacije, u sećanju sugrađanina ostala su još neka, sada već kultna mesta.
-Definitivno su tačke prepoznavanja u gradu bile kod Radničkog ( odnosi se, naravno, na bioskop ), Borovo i Nama. To su bila centralna mesta okupljanja. Galadska je, sa druge strane, širok pojam, ali kad se kaže Nama, nema dileme na šta se misli. Interesantno je i to što se sećamo Žitara.
Vreme je uzelo danak, pa su nekadašnja mesta sada postala neprepoznatljiva, iako su deo svakodnevnog govora. Ovo nije samo fenomen proistekao od starijih generacija, već nešto što je neizbežno i u budućnosti, dodaje Gajić:
-Danas, koliko vidimo, u Nami je mobilna telefonija. Mladi koji sada ulaze u taj prostor nemaju predstavu o tome šta je tu kupovano, jedino kroz priču starijih. Verovatno će se kroz 20-30 godina ovde nešto potpuno drugo prodavati. Oni će mlađima govoriti „Vidimo se kod Telenora“, a deca će se pitati „Gde je sad to?“.
Ustanove kulture poput muzeja, arhiva i biblioteke bave se očuvanjem materijalnih dokumenata koji svedoče o našoj prošlosti. Sa druge strane, svaki čovek koji neguje sećanje na detinjstvo i mladost je posebna institucija, jer kroz reč i razgovor sve pomenute lokacije, uprkos tome što ih više nema u izvornom obliku, nastavljaju da žive.