Da li ste znali?
Da li ste znali?
- Da li ste znali da je Džejms Bond poreklom iz Novog Miloševa?
Njegovo ime je Popov. Dušan Popov. Vest o tome da je čuveni tajni agent 007 u stvari poreklom iz jednog malog mesta u Banatu, tačnije Novom Miloševu, izazvala je kod mnogih iznenađenje. Ipak mesta nepoverenju , kažu da nema. Podaci o Dušanu Popovu ( 10. 07. 1912 – 10. 08. 1981) uključujući detalje o njegovoj burnoj biografiji, obrazovanju i osobinama impresionirale su i slavnog filmskog reditelja Ijana Fleminga da stvori globalno poznatog junaka o čijem životu svedoče i brojna dokumenta i slike izložene u Muzeju Žeravica od 2019. godine. Filmovi o Džejmsu Bondu kombinuju elemente špijunaže, akcije, avanture, romantične napetosti, egzotičnih lokacija i zlikovaca koji maštaju o svetskoj dominaciji. Kažu da je upravo takav bio i život vojvođanskog Džejmsa Bonda, Dušana Popova. Detinjstvo je proveo u Novom Miloševu zajedno sa svojom imućnom porodicom, ocem Miloradom, bogatim trgovcem, majkom Zoricom i svoja dva brata, Ivanom i Vladimirom da bi se kasnije preselili u Dubrovnik. Obrazovanje je nastavio u Parizu, gde je završio srednju školu, dok je pravne nauke studirao u Beogradu. 1936. godine nastavio je sa postdiplomskim studijama u Frajburgu, gde je i doktorirao, naučio tečno da govori francuski, nemački i engleski jezik. Vreme provedeno u prestižnim obrazovnim institucijama iskoristio je kako bi stekao prijatelje koji će postati uticajne ličnosti u svojim zemljama. Tako se u Hamburgu sprijateljio sa Johanom Jebsenom, imućnim mladićem koji mu je postao blizak prijatelj i značajno uticao na njegov dalji životni put. Po izbijanju Drugog Svetskog rata, Nemačka i Velika Britanija započele su sa regrutovanjem špijuna širom Evrope. U tom periodu, Popov je vodio advokatsku praksu u Dubrovniku. U februaru 1940. godine, Jebsen mu je poslao telegram pozivajući ga na sastanak u Beogradu, gde ga je i regrutovao da postane dvostruki agent za Abver, nemačku obaveštajnu službu, dok je zapravo radio za britanski MI6. Kao agent Abvera, njegova misija bila je da dostavlja informacije o snazi i moralu britanske vojske. Jedno vreme živeo je između Londona i Lisabona, koji je tada bio neutralan i mesto gde su se špijuni sukobljenih strana mogli sastajati i družiti s predstavnicima evropske aristokratije. Tamo se sreo sa Ijanom Flemingom, tada oficirom britanske mornarice zaduženim za njegov nadzor od strane MI6, koji će kasnije napisati „Casino Royale“ (1953) i nekoliko drugih romana. Susret sa istaknutim špijunom i boemom, poznatim po svom uzbudljivom životnom stilu i brojnim ljubavnim avanturama, uključujući i francusku glumicu Simone Simon, bio je veliki izazov za njega. Pored rada za MI6 i Abver, bio je angažovan i od strane jugoslovenske obaveštajne službe. U Abveru je bio poznat kao „Ivan“, a u MI6 kao „Tricikl“, jer je predvodio grupu od tri dvostruka agenta. Nakon Drugog svetskog rata, povukao se i sve do objavljivanja knjige „Ja špijun“ u sedamdesetim godinama, kao i svojih autobiografija, malo ko je znao čime se zapravo bavio, uključujući i njegovu porodicu. Oženio se dva puta i imao četiri sina, od kojih je jedan od njih odobrio javnu postavku i donirao nekoliko fotografija i predmeta Muzeju Žeravica koji su pripadali njegovom ocu. Misterija broja 007 Fleming, koji je sam bio veliki ljubitelj ptica, za ime svog lika izabrao je ime ornitologa ,,Jamesa Bonda”, pisca vodiča za ptice ,,Birds of the West Indies”. Inspiraciju za čuveni broj 007 takođe je pronašao u zanimljivoj priči. Popov mu je jednog dana otkrio da ima posebnog savetnika kome se obraća u situacijama kada mu je potrebna pomoć, birajući jedan specifičan broj. Te brojke bile su zapravo tri poslednje cifre telefonskog broja njegovog strica iz Beograda, koji se predstavljao rečenicom: „Zovem se Popov… Milorad Popov.“ Foto: Wikipedia
[…] - Odeljenje Neonatologije kikindske Opšte Bolnice bogatije je za tri inkubatora za prevremeno rođene bebe
Kikindska Opšta Bolnica od danas je bogatija za tri inkubatora namenjena najmlađim pacijentima. Ovaj vitalni aparat, neophodan za brigu o prevremeno rođenim bebama, stigao je kao deo donacije Republike Turske, a realizaciju donacije vrednosti oko 2 miliona dinara omogućila je Turska agencija za saradnju i koordinaciju TIKA. Primopredaja donacije održana je u Palati Srbija. -„ Hvala svima koji su doprineli da kikindska Bolnica dobije tri nova inkubatora za naše najmlađe sugrađane. To će za naše najmlađe sugrađane mnogo značiti, ali ne samo za njih već će na taj način biti podignuta i predupređena zdravstvena nega,” istakao je između ostalog Nikola Lukač gradonačelnik Kikinde. -,, Beskrajno smo zahvalni Minisarstvu za upravu i lokalnu samoupravu što su nas prepoznali kao zdravstvenu ustanovu u koju vredi ulagati. Deo u koji se odnosi na prevremeno rođeno decu povećava šansu da se dalje razvijaju u pravom smeru i na taj način doprinosimo da dalje potomstvo bude naša budućnost,” nadovezala se v.d. direktorica Opšte Bolnice Kikinde Vesna Tomin. Doktorka Biljana Plemić, pedijatar – neonatolog Biljana Plemić ukazala je na značaj dobijene donacije. -„ U Opštoj Bolnici Kikinda broj prevremeno rođene dece je između 4 i 10 procenata, tako mi u toku godinu imamo četrdesetak prevremeno rođene dece, s tim što ćemo mi u ovim inkubatorima zbrinjavati i novorođenčad koaj su kritično obolela, kao i novorođenčad koja su rođena sa malom telesnom masom,” istakla je Plemić. Aleksandar Martinović ministar državne uprave i lokalne samouprave istakao je da je povod današnjeg okupljanja od velikog značaja za Kikindu uručenjem donacija u cilju pobošanja kvaliteta zdravstvene zaštite. -„ Verujemo da je ovo samo početak, odnosno prva u nizu zajedničkih aktivnosti Ministarstva državne uprave i lokalne samouprave i Vlade Republike Turske, koje za cilj imaju poboljšanje životnih uslova svih naših građana, što celokupan državni vrh Srbije smatra svojim najvažnijim zadatkom“, naglasio je Martinović. https://www.youtube.com/watch?v=sFMHN3-tT9w
[…] - Da li ste znali da su kafane u Kikindi za sugrađane oduvek bila više od mesta za pića?
Kada pomislimo na hedonizam, jedna od prvih asocijacija je kafana. Poznati pesnik Sima Pandurović tvrdio je da je kafana i socijalna institucija prvog reda: gladnog nahrani, žednog napoji, beskućniku pruži krov, a usamljenom društvo. U kafanama se pevalo, sviralo, igralo, glumilo, recitovalo. U njima su svoje mesto i inspiraciju nalazili i slikari I pisci. Prema sećanjima nostalgičara, upravo je na takvom jednom mestu, u kafani ,,Kod Belog krsta” u našem gradu, Đura Jakšić napisao svoju čuvenu pesmu o Mili: „Vina, Milo!“ — orilo se Dok je Mila ovde bila. Sad se Mila izgubila: Tuđe ruke vino nose. Ana toči, Ana služi, Al’ za Milom srce tuži…” Kada je ova kafana srušena pedesetih godina dvadesetog veka upravo na tom mestu podignuta je Banatova višespratnica. U kikindskoj istoriji ostala je upamćena i gradska kafana ,,Kada” koja se nalazila na uglu sadašnjih ulica Kralja Petra Prvog I Semlačke ulice. Prema svedočanstvima ovdašnjih savremenika, tu se nalazila sigurno najlepša bašta u gradu u kojoj su se najčešće okupljali gimnazijalci, proslavljale su se godišnjice, mature i druge vrste veselja, a ljubitelji dobrog ukusa svraćali su na najukusnije ćevape kakvih nije bilo nigde u ovom delu Banata. Tokom druge polovine 18. veka, Kikinda je bila poznata po svom velikom broju gostionica, 65, od kojih je 35 bilo u vlasništvu Srba. One su bile posebno cenjene zbog svoje strategijske pozicije koja je omogućavala dobar pregled okoline. Samim tim bile su popularne ne samo za opažanje, već su privlačile i one koji su želeli da se skriju, muškaraca koji su želeli da izbegnu svoje supruge, seljaka željnog brze čašice žestokog pića, ili boema spremnih da u kafani provedu celu noć. Izvan Kikinde, poznate su bile gostionice u blizini prelaza kod Galadske na putu prema Bočaru, kao i Vincaidska gostionica na putu ka Bašaidu. Ove gostionice, smeštene u okolini velikokikindskog dištrikta, bile su mesto okupljanja ne samo pastira i čobana, već i beskućnika. Zbog toga su bili česti incidenti poput krađa i fizičkih obračuna unutar gostionica. U toku 19. veka, zabeleženo je otvaranje desetak takvih mesta za okupljanje, a nakon Velike bune, kafanski život doživljava procvat. Počeli su se otvarati gostinski objekti koji su nudili i smeštaj, a neki su imali čak i bilijar sobe. U određenima su se čak organizovale i plesne večeri i balski događaji, za koje je bilo neophodno izvaditi posebnu dozvolu od strane policije. Ipak, najčešće su se sretale manje gostionice u kojima se konzumiralo pretežno domaće vino i rakija. Zanimljivo je istaći da su brojne gostionice dobijale imena po pticama, poput ,,Labuda”, ,,Patke”, ,,Orla”, dok su ,,Jelen” i ,,Lav” među uglednijim primerima. Takođe, nije bila retkost da se gostionice nazivaju po delovima sveta, kao što su ,,Amerika” ili ,,Evropa”. Kafane su često nosile imena svojih vlasnika, od kojih se izdvajaju ,,Kaš” i ,,Kada”. Kaš je četvrt veka upravljao hotelom „Varoška gostiona“ (na čijem mestu se danas nalazi kafić PAB), dok je ,,Kada” vodio veliku gostionicu sa pozorišnom salom i smeštajem na raskrsnici glavne ulice i Semlačke, blizu Žitara, kod nekadašnje Zemljoradničke zadruge. Ne treba zaboraviti ni gostionice sa romantičnim imenima kao što su „A la minut“ i „Rozel“, ili one sa veselim bećarskim duhom, poput „Seoskog lole“. Foto: Grad Kikinda
[…] - Da li ste znali da je Đura Jakšić inspiraciju za svoje stihove pronalazio šetnjom kroz ulicu Generala Drapšina?
Dugačka oko dva kilometra, ulica Generala Drapšina u Kikindi odlikuje se svojim zadivljujućim drvoredom, postavši tako prema mišljenju eksperata sa renomiranog veb-sajta „Arhitektura i dizajn“ jedna od najlepših ulica na planeti. Drveće je raspoređeno sa izuzetnom preciznošću, stvarajući efekat ogledalske simetrije. Posebno tokom proleća, šetnja ovom ulicom pruža osećaj prolaska kroz zeleni tunel. Ova ulica se uzdiže na prestižnoj listi 50 najlepših zelenih ulica sveta, zauzimajući dvadeset drugo mesto, te se time svrstava među lokacije poput Stokholma, Bona, Vašingtona i Valensije po lepoti svojih drvoreda i cvetnih aranžmana. Prema legendi, Đura Jakšić, čija dela predstavljaju dragocen deo srpskog kulturnog nasleđa, često je pronalazio inspiraciju baš šetajući ovom ulicom dok je boravio u Kikindi. Kikinda se diči mnogim značajnim obeležjima, a Ulica Generala Drapšina, koja predstavlja zeleni raj i prirodno sklonište usred urbanog okruženja, svakako je jedno od njih. Zahvaljujući svojoj prepoznatljivosti, ova ulica koja je u svojoj istoriji menjala nazive – od Vilsonove, Poštanske pa sve do imena koje danas nosi, poznata je ne samo u Srbiji već i šire. Stručnjaci iz oblasti urbanizma, arhitekture i ekologije često su je isticali kao jedno od najlepših mesta na svetu na međunarodnim forumima. Karakterišu je drvoredi koji pružaju prijatnu hladovinu i svežinu tokom letnjih meseci sa preko 389 stabala, među kojima prevladavaju vrste kao što su američki koprivić, javor, lipa i dud, zasađenih nakon Drugog svetskog rata. Zanimljivo je da su stabla američkog koprivića posađena kao simbol dubokog prijateljstva između predsednika SAD-a Frenklina Ruzvelta i istaknutog srpskog naučnika Mihajla Pupina. Svako od ovih stabala ima svoj ,,zdravstveni karton”, a o njima se brine Institut za nizijsko šumarstvo iz Novog Sada, koji redovno vrši preglede i izdaje preporuke za njihovo održavanje Gradskom sekretarijatu. Najavljeno je da će se orezivanje drvoreda obaviti u narednom periodu, navode iz Sekretarijata. Foto: Turistička organizacija grada Kikinde
[…] - Da li ste znali da je naša Kika predvodila krdo mamuta?
Nekadašnje Panonsko more prostiralo se preko velikog dela teritorije današnje Srbije. Tadašnje obale, okružene džunglama i savanama sličnim onima u tropskim i suptropskim područjima, bile su dom različitim vrstama životinja sličnim onima koje se sada mogu naći u severnoj Africi. Među njima su bili mamuti i mastodonti, koji su preci današnjih slonova, kao i žirafe, hijene, zebre, lavovi, majmuni i nosorozi. Taj četvrti decembar 1996. godine iako je delovao obično kao i svaki drugi dan, ostaće upamćen arheolozima i paleontolozima po neverovatnom otkriću. Naime, prilikom redovne eksploatacije gline, na dubini od 20 metara u glinokopu fabrike crepa ,,Toze Marković” pronađeno je izuzetno značajno paleontološko otkriće: skelet mamuta (Mammuthus trogonetherii) starog preko 70.000 godina. Skelet je bio visok 4, dugačak 7 i širok 3 metra sa kljovama dužine 3,5 metara. Procenjuje se da je težio oko 7 tona. ,,Kika” je sa godinama postala prava gradska atrakcija koja privlači turiste sa svih meridijana. Da je zaista reč o šezdesetčetvorogodišnjoj ženki ustanovljeno je po obliku otvora na karlici kroz koje je prolazilo mladunče prilikom porađaja. Starost je procenjena na osnovu godova na poprečnom preseku kljova koji su slični onima kod stabla drveta. Mamuti su imali samo 4 ogromna hrapava zuba koji su podsećali na rendalicu koji su im omogućavali da melju travu. Ovo otkriće jedinstveno je na Balkanu i jugoistočnoj Evropi, jer su prvi put na jednom mestu pronađeni ostaci praistorijske životinje sa više od devedeset odsto sačuvane koštane mase. Ono što je jedino nedostajalo skeletu naše najstarije sugrađanke prilikom pronalaska bili su delovi stopala i lopatice. Mammuthus trogontherii, poznatiji kao stepski mamut, bio je stanovnik velikih travnatih ravni, odnosno stepa. Visina ovog drevnog diva dosezala je 4,5 metara kod muških jedinki, čime je zauzeo mesto najvećeg među mamutima. Njegova težina premašivala je 10 tona, što je uporedivo sa težinom 130 ljudi. Ovaj drevni sisar odlikovao se posebnim fizičkim karakteristikama, uključujući kratku, visoku glavu i izuzetno duge, spiralno zakrivljene kljove. U odnosu na dužinu kljova kod ženki, kod mužjaka one su bile robustnije i duže, dostižući dužinu do 5,2 metra a služile su im kao oruđe za kopanje, guranje i ogoljavanje kore sa drveća i lomljenje grana. A otkud mamuti u Kikindi? Obično, kada su mamuti umirali prirodnim putem, razlog je često bio taj što su, nakon što bi im se zubi istrošili, ostali bez mogućnosti za žvakanje hrane, što je dovodilo do gladi. Životni vek ovih džinovskih bića iznosio je do 80 godina. Ostaci njihovih tela su se zadržavali na površini zemlje, gde su ih razvlačile zveri i vremenski uslovi, te su do danas pronađeni samo pojedinačni ostaci poput zuba, kljoae ili kosti mamuta, što je otežavalo detaljniju analizu i proučavanje na osnovu tako ograničenih dokaza. Međutim, priča o mamutici Kiki razlikuje se od onih uobičajenih koje smo do sada čuli. Veruje se da je nesrećno završila svoj život upavši u močvaru gde se i udavila. Kika je bila najstarija ženka u svom krdu, a pretpostavka je da su upravo ženke bile te koje su predvodile svoja krda jer da je postojala starija ženka od Kike, ona bi sigurno bila ta koja bi upala u močvaru, a ne Kika. Tako bar navode u Narodnom muzeja Kikinda, ističući da je specifična glina iz tog močvarnog područja očuvala njene kosti milionima godina. Kompletan lokalitet i mesto uginuća mamutice Kike ima izuzetan paleontološki značaj s obzirom na to da daje dokaz o postojanju ogromnog broja biljaka i životinjskih vrsta koje su pojavom leda migrirale sa severa Evrope ka Balkanu. Inače, reč ,,mamut” prenesen je u ruski jezik sa tatarskog, gde je povezan s terminom ,,mamma”, što označava zemlju. Prema priči koja se ispreda već četiri veka, jedan putnik iz 17. veka zabeležio je verovanje sibirskih plemena da mamuti obitavaju ispod površine zemlje, te da ih izlaganje vazduhu momentalno usmrćuje. To bi u znatnoj meri moglo dati odgovor na pitanje zašto oni nikada nisu viđeni živi. Od 2006. godine ,,Kika” je deo stalne postavke Narodnog muzeja u Kikindi. Tada je urađen i projekat „Kikindski mamut” i napravljena replika od plastične mase u prirodnoj veličini, koja se može videti u dvorištu Muzeja.
[…] - Da li ste znali da su satovi i nakit oduvek bili na vrhu prioriteta kada je odevanje u pitanju?
Kada su se Kikinđani i Kikinđanke obukli i obuli ,,po najnovijoj fasoni”, još nekoliko bitnih detalja u celokupnom izgledu bili su izuzetno bitni – sat i nakit. Ovi detalji su mogli da se kupe kod časovničara. njihova primarna delatnost bila je prodaja, a zatim i popravka satova. Gotovo svi časovničari su bili i juveliri – izrađivali su, popravljali i prodavali nakit. Još jedna osobenost ovih trgovaca i zanatlija jeste da su, pre Prvog svetskog rata, uglavnom svi bili Jevreji. U većini reklama velikokikindskih časovničara pominje se prodaja predmeta od ,,hineskog”, to jest kineskog srebra. Kinesko srebro je legura bakra, nikla i cinka, najčešće sa izuzetno malim procentom srebra. Ovu zamenu za srebro prvi su proizvodili Kinezi. polovinom devetnaestog veka, proizvodnja ove legure koja se zvala nikl srebro, novo srebro ili nemačko srebro, počela je i u Evropi. Nemačka firma ,,Berndorf” koja se bavila proizvodnjom escajga, ovu leguru je nazvala alpaka srebro koja se često koristila i koristi se kao najjeftinija zamena za pravo srebro, navodi se u izdanju ,,Kaži prstom – Velika Kikinda kroz novinske oglase i reklame”, autora, istoričara Vladislava Vujina. Sajdžije iz tornja Na daščanoj oplati tornja na pravoslavnoj crkvi u Kikindi, potpisivali su se majstori koji su sat oporavljali tokom dvadsetih i tridesetih godina prošlog veka. Najčešće je sat oporavljao Jožef Pintar čije se ime nalazi na spiskovima vlasnika sajdžiskih radnji, ali s obzirom na to da je na nekoliko mesta potpisan zajedno sa Borivojem Homanovićem (sinom Đoke Homanovića), Pintar je najverovatnije radio u časovničarskoj radnji Homanović. Neretko, javni satovi su kasnili. Međutim, od kada ih je popravljao Đoka, to jeste Jožef Pintar satovi su žurili i po desetak minuta. Zbog toga su Kikinđani sa Homanovićem zbijali šale i govorili da je satove previše podmazivao, dodaje se u spisima istoričara.
[…] - Da li ste znali da se ime Kikinda prvi put pojavljuje u 15. veku?
Grad Kikinda obiluje tragovima drevnih i izgubljenih kultura i civilizacija na svojoj teritoriji. Arheološki nalazi svedoče o prisustvu ljudi pre sedam hiljada godina. Ipak, taj kontinuitet često je bio poremećen i prekinut, jer su ljudi dolazili i odlazili, nastanjivali se i nestajali, pod uticajem raznih istorijskih događaja. Ime Kikinda prvi put se pojavljuje u 15. veku pod nazivom Kökényd. Verovatno je predstavljalo ime za više manjih naselja i dobara koja su bila u vlasništvu ugarskih i kasnije srpskih despota, zajedno sa nazivom Ecehida. Grad je prvi put zabeležen na geografskoj karti 1718. godine kao Gross Kikinda, ali tada se odnosilo na ne naseljeno područje. Interesantno je napomenuti da je pridev “Gross”, “Nagy” ili “Velika” u nemačkoj, mađarskoj i srpskoj varijanti bio deo zvaničnog imena grada sve do kraja 1947. godine. Etimološko poreklo imena Kikinde nije u potpunosti jasno. Obično se tumači kao kombinacija mađarskog naziva za korovsku biljku “kökény” (trnjina) i starog slovenskog ili praslovenskog korena “kik” (glava). U kontekstu urbanizma, grad se svrstava među grupu tzv. planski organizovanih naselja. Proces trasiranja i presecanja ulica odigrao se tokom druge polovine 18. veka, u skladu s važećim državnim urbanističkim planom za razvoj novih naselja u Banatu. Pomenuti plan predviđao je formiranje naselja s precizno postavljenim i prostranim ulicama koje se ukrštaju pod pravim uglom. Centralni gradski trg bio je osmišljen da ima pijacu, crkvu, gradsku kuću, školu, gostionicu itd. Četiri decenije od tada, grad se, u suštini, nije znatno promenio. Završetak Prvog svetskog rata, odnosno 20. novembar 1918. godine, predstavlja ključni trenutak u istoriji Kikinde. Ulazak srpskih trupa u grad označava ostvarenje dugogodišnjeg teženja Kikinđana-Srba ka ujedinjenju sa matičnom državom, Srbijom. Ipak, ekonomska situacija grada bila je izazovna, s dve granice u zaleđu i presečenim komunikacijama. Period između dva svetska rata nije donosio ekonomski procvat gradu, već suprotno. Nakon dvadesetak godina mira, Kikinda ulazi u turbulentno razdoblje Drugog svetskog rata, oslobođena 6. oktobra 1944. godine. Država ostaje nepromenjena, ali se značajno menja ekonomsko-politička organizacija i struktura. Etnička slika grada doživljava značajne promene, s gubitkom nemačkog i jevrejskog stanovništva koje je činilo oko 22% Nemaca i 2% Jevreja. Period od sredine šezdesetih do sredine osamdesetih godina 20. veka, sličan onom s kraja 19. i početka 20. veka, obeležen je dinamičnim razvojem grada. Nove fabrike, proizvodni pogoni, stambene zgrade, naselja i objekti opšteg društvenog standarda, kao i popločane ulice, jasno su oblikovali urbanu dimenziju Kikinde.
[…] - Misterija groba Atile Biča Božijeg: Da li je hunski vojskovođa sahranjen u ataru u Mokrinu?
Da li ste znali da kruže priče da je hunski vojskovođa Atila Bič Božiji sahranjen sa mačem rimskog boga Marsa u mokrinskom ataru sa velikom količinom blaga koje je sa svojom vojskom opljačkao u brojnim pohodima po Evropi? Ono što je i dalje misterija za sve arheologe i pronalazače njegovog grobnog mesta je da ta potraga traje vekovima unazad, ali za sada, još uvek bezuspešno. Pod velom tajne je obavijena i informacija da je bogatsvo sticano po svetu, Atila sakrio na području današnjeg Mokrina, na severu Banata i to u koritu reke Zlatice. Kasnija potraga za Atilinim grobom, sa vremenom je prerasla u potragu za blagom te su se tako i kroz istoriju, brojni osvajači našli na ovom putu. Posle Atiline smrti, tradicionalno po hunskim običajima, telo je podvrgnuto kremaciji. Legenda tvrdi da su njegov pepeo i obilje blaga smešteni u tri posude ukrašene čelikom, srebrom i zlatom možda čak i u samom koritu reke. Priča dalje kaže da su nakon ceremonijalnog pogreba žrtvovane sve žene, konji i sluge koje su učestvovale u obredu, kako bi tajna groba velikog vođe bila zauvek zapečaćena. Atiline vojskovođe, prema legendi ponudile su čak i svoje odsečene šake kao posmrtne darove preminulom vladaru. Pronalaženje tačnog mesta otežala je vojvođanska ravnica što ne sprečava lovce na blago naoružane detektorima metala da i danas tumaraju ovim predelima.
[…] - Da li ste znali da su se u Kikindi gajile neobične domaće i divlje životinje?
Osim uobičajenog i omiljenog, u Velikoj Kikindi proizvodile su se i druge vrste mesa i mesnih prerađevina i gajile neke ,,neobične” domaće ali i ,,divlje” životinje. Sve za izvoz. Tako je u ,,Severnoj straži2 1934. godine objavljeno da ,,Sinovi Samuela Frenkela” iz Ade ,,po najboljoj ceni kupuju divlje golubove” i to ne bilo kakve. Otkupljivali su samo ,,crne i plave, a ne bele i šarene”. Za tu priliku osnovali su i ,,stanicu za kupovinu golubova u Velikoj Kikindi” kod njihovog rođaka Mateje Frenkela koji se bavio trgovinom živine i imao radnju u ulici Kralja Aleksandra broj 70 (danas Kralja Petra I). Zadruga više lokalnih uzgajivača i proizvođača ,,Jugoslovensko društvo za izvoz živine, mesa, jaja i divljači” je u ,,Narodnoj reči” 1939. godine pozvala Kikinđane da gaje pitome zečeve, navodi se u izdanju ,,Kaži prstom – Velika Kikinda kroz novinske oglase i reklame” istoričara Vladislava Vujina. Zečevi su plaćani po kilogramu 5 dinara. Ova zadruga najviše je izvozila u Nemačku. Kao članica državnog ,,Udruženja izvoznika” kikindska zaduga imala je kvotu za izvoz. U poslednjem kvartalu 1939. godine ta kvota iznosila je 6.000 komada zaklane živine, odnosno 8.000 zaklanih gusaka i 4.500 žive živine. O zečevima nije bilo reči. Polovinom tridesetih godina, nekoliko puta su se Angelo i Josif Vila oglasili u ,,Severnoj straži”. Reklamirali su ,,Najpoznatije eksportno preduzeće pernate živine u Banatu” koje se nalazilo u Ulici Nikole Pašića 25 (danas Braće Tatića). Osim živine, Vile su se bavile i izvozom jaja.
[…] - Da li ste znali da se neke naše emisije prikazuju punih 18 godina?
Na samom početku svog rada TV Rubin brojala je više od 20 zaposlenih koji su svakodnevno kreirali TV program. Pored informativnih emisija, najpre su prikazivana kultna filmska ostvarenja poput „Žikine dinastije” i „Hajde da se volimo”. Lansiranje televizijskog kanala sa fokusom na kvalitetnom i raznovrsom celodnevnom programskom ponudom u kojoj se posebno istakao informativni program, zadobijena je velika gledanost i poverenje Kikinđana koja sa godinama raste. Tokom prethodne dve decenije ipsratili smo sve važne lokalne događaje koji su menjali Kikindu: izgradnju putne infrastrukture, novih bulevara u gradu poput Karađorđeve ulice, izgradnju prve industrijske zone u Bloku 41 i 45, dolazak novih investitora i zapošljavanje većeg broja sugrađana nakog teškog perioda početkom 21.veka, konačno otvaranje državne granice sa Rumunijom u Nakovu 2014.godine i drugo. Pored „Dnevnika”, kao najgledanije dnevne informativne emisije u kojoj vas svakodnevno informišemo o najvažnijim događajima u gradu i ‚‚Hronike”, prepoznatljivi smo i po emisijama „Plodovi ravnice” koja se bavi temama iz poljoprivrede i koja se emituje od 2005.godine, „Riznica” prati kulturnu scenu grada, a u emisiji „Rezervisano” se bavimo društvenim i političkim temama. U redovan program uveli smo nove emisije: „Aktuelno” o aktuelnim gradskim temama i temama društva uopšte, „Istaknuti” o istaknutim članovima društva koji svojim doprinosom menjaju svet, dok u emisiji ‚‚Primeri dobre prakse” prikazujemo dobre primere uspešnih kikindskih preduzeća. Tu su i emisije „Kikinđurenje”, „Kikindski vremeplov”, „Svetinjama u pohode”, „Tesno kanabe”, „Majini saveti o roditeljstvu”, „Graditelji budućnosti”, „Dobri ljudi”, „Turistička patrola”, ali i nove rubrike kao što su „Da li ste znali”, „TV anketa”, „Stari zanati” i mnoge, mnoge druge. Uskoro ćete na našem programu moći da gledate novi serijal ‚‚Iz Kikinde s ljubavlju” a već sam naziv emisije nagoveštava da vam spremamo još priča iz Kikinde, kao i nove sezone nekih od navedenih emisija. Poseban uspeh postigli smo sa unapređenom video i grafičkom produkcijom Kviza znanja „5+” za osnovce sa redizajniranim vizuelnim identitetom u kojem svake godine učestvuju đaci iz svih osnovnih škola na teritoriji grada Kikinde. Ovaj kviz ispred malih ekrana okuplja porodice i prijatelje učesnika koji navijaju i bodre ih do pobede. Sa godinama nastavljamo i da širimo krug prijatelja televizije koji su svesni da je promocija pravnih vrednosti i znanja važna za usmeravanje mladih na dobar put ka sticanju novih znanja i usavršavanju. Tako je prethodne godine, naša medijska kuća proizvela Dokumentarni film o Mihajlu Pupinu koji se svakog dana, više puta dnevno, prikazuje u Muzeju „Mihajla Pupina” u Idvoru u okviru redovne ture obilaska muzeja. Da se dobar glas o ovom filmu daleko čuje pokazuju i čestitke koje nam stižu iz svih krajeva što je ogroman uspeh za resurno i finansijski ograničenu malu lokalnu televiziju koja nastoji da se dokaže u svetu ozbiljne produkcije. Sve naše emisije možete pronaći na sledećem linku: https://www.youtube.com/@tv.kikinda/playlists. Televizija smo sa najdužim stažom emitovanja programa u Kikindi. Sa Kikindom smo se razvijali i mi. Koračali smo kroz proces evolucije i menjali se u televizijskoj industriji što je podrazumevalo inovacije u tehnologiji, prilagođavanje potrebama gledalaca i tržišta, a ujedno ne odstupajući od naših utemeljenih vrednosti koje negujemo u našem kolektivu. Sa namerom da se približimo publici u eri modernizacije televizije pokrenuli smo internet portal, zakoračili u svet digitalnih tehnologija na društvenim mrežama Facebook, Youtube, Instagram sa namerom da stvorimo interaktivnije iskustvo gledanja i direktnu komunikaciju sa svojom publikom koja iz dana u dan postaje brojnija, te kroz praćenje analitike i povratnih informacija gledalaca, TV Kikinda uspela je da kontinuirano unapređuje svoju ponudu i održava visok nivo gledanosti. Zahvaljujući distribuciji našeg programa u Telekom IPTV i na 540. kanalu u svim Iris paketima, kao i LIVE STREAM-u na našoj internet stranici (link: https://tvkikinda.rs/tv-kikinda-live/) televiziju Kikinda mogu da prate gledaoci širom sveta. Misiju da stvaramo i edukujemo nove ljude u medijskoj industriji zadržali smo i danas. Jedina smo medijska kuća u gradu koja sa zadovoljstvom prihvata talentovane mlade osobe i nesebično im pružamo znanje kako bi se u ovoj oblasti usavršili i započeli svoje karijere. Iz naše redakcije na svoj dalji put krenuli su brojni novinari i studijski manipulanti. Na početku rada televizije proizvodio se i omladinski nedeljni program u kome je učestvovalo desetak mladih sugrađana. Njihov rad bio je dragocen jer su se stvarale buduće generacije potencijalnih novinara i medijskih tehničara. Neki od njih su i dalje u novinarstvu, u video produkcijama, pozorištima. Sve nas je neočekivano zadesila pandemija neslućenih razmera 2020. godine baš kada smo se nadali da će doći najbolja godina za rast i razvoj. Ovi izazovi su se pojavili iznenada i niko od nas nije mogao da ih predvidi. Osetili smo da se svet drastično menja i da više ništa neće biti isto. Ovaj težak period prebrodili smo radeći na unapređenju televizije i kreiranju boljeg, lepšeg i atraktivnijeg vizualnog identiteta i imidža. Baš te godine poneli smo ime grada, poboljšali izgled našeg portala, unapredili Facebook stranicu, uveli smo Instagram, Twitter i LinkedIn i svakodnevno smo na terenu, izveštavajući građane. Nakon pandemije istupili smo osnaženi i odlučni da pružimo dodatnu podršku našim sugrađanima za bolje sutra. Kikinđani danas imaju jednu TV stanicu u gradu, Televiziju Kikinda. Dok usled digitalne transformacije društva, popularnost televizija uopšte kao medija opada, naša televizija beleži rast. Samo za prethodnih godinu dana taj broj preko Telekom Srbije je porastao za 2.000 korisnika, a broj pratilaca na Youtube platformi sa 6.000 sa početka godine sada dostiže 7.000. Naša je prednost to što smo okrenuti lokalnoj sredini, našoj zajednici, priči o običnom čoveku, Kikinđanima. Televizija Kikinda je članica udruženja elektronskih medija Comnet koje čine televizijske kuće iz cele Srbije i broji preko 400 medija. Sa 20 vojvođanskih televizija realizujemo više zajedničkih emisija, među kojima ističemo emisiju o poljoprivredi „Zlatna ravnica”, iza koje stoji naša produkcija. Naš cilj nije samo informisati, već i inspirisati, edukovati i povezivati ljude. Zajednički cilj treba da nam bude da postanemo kvalitetni nosioci vremena u kojem živimo, jer sve što radimo ostaje zabeleženo u našoj arhivi i jednog dana će poslužiti kao svedočanstvo i definicija našeg doba. Želimo da zajedno sa vama beležimo priče koje obogaćuju naš svet – od vesti do povesti. Vaša Televizija Kikinda
[…] - Da li ste znali da je Televizija Kikinda za 18 godina proizvela više od 30.000 priloga?
Upoznajte Televiziju Kikinda kroz brojke/brojeve. Televizija Kikinda za 18 godina, od početka emitovanja programa, proizvela je preko 200.000 minuta programa što je 3.333 sati programa koji bi ouhvatio 139 dana neprekidnog prikazvanja. Za 18 godina snimljeno je, montirano i emitovano više od 30.000 priloga koji pokrivaju sve gradske teme – od poljoprivrede do politike, od kulture do tema za decu i mlade, od privrede do turizma i mnogo toga. Podsetićemo se da je naša ekipa svakoga dana za vreme pandemije korona virusom izveštavala sa lica mesta o razvoju situacije, kao i u drugim okolnostima kada smo bili jedini koji donose vesti o događanjima iz grada. Kada je reč o emisijama, do sada brojimo preko 3.000 emitovanih emisija sopstvene produkcije, što je više od 160 emisija godišnje a ovaj prosek se povećava svake naredne godine. Time se ističemo kao jedinstvena i jedina medijska kuća u gradu sa izuzetno bogatom arhivom. Upravo taj sačuvan materijal predstavlja orgomnu vrednost i čini posebnu hroniku grada koju brižno čuvamo i koristimo u svrhu proizodnje TV programa evocirajući uspomene Kikinđana na prošlo vreme. Dnevnik naše televizije se emituje od samog početka emitovanja programa. A da li ste znali da se „Riznica” i „Plodovi ravnice” takođe emituju od 2005. godine? A šta se krije iza broja 540? U Telekom Iris paketima Start, Plus i Max na kanalu 540 nalazi se TV Kikinda sa dvadesečetvoročasovnim programom. Naš program takođe možete da pratite i našem sajtu 24 sata LIVE na https://tvkikinda.rs/tv-kikinda-live/. Prisutni smo i svim dgitalnim platformama. Naš portal www.tvkikinda.rs odnosno sajt kreiran 2016.godine, svojevrsna je arhiva vesti, dnevno ima u proseku preko 3.300 poseta. Navodimo primer jednog dana sredinom juna u kojem je zabeležen izuzetan broj poseta našem internet portalu, dostižući tačno 18.182 posete od strane 6.122 posetilaca. Posebno se radujemo činjenici da veliki deo ovih poseta dolazi iz inostranstva, što predstavlja dragocenu potvrdu angažovanja naše dijaspore, koja živi i radi u različitim državama širom sveta, ali i dalje oseća duboku povezanost i interesovanje prema svojoj rodnoj Kikindi. Ovo svedoči o snažnom ljubavi i podršci koju naša zajednica pruža svojoj lokalnoj zajednici, te nam daje podstrek da nastavimo sa pružanjem relevantnih informacija i sadržaja koji ih povezuju sa njihovim korenima. Najduže smo prisutni na društvenoj mreži Facebook preko koje više od 10.000 pratilaca redovno dobija proverene informacije „iz prve ruke” i pročitaju važne vesti pre emitovanja prvog Dnevnika koji je u 18 časova i time interaktivno učestvuju u razgovorima i polemikama gradskih društvenih tema. Zapratite nas i vi na: https://www.facebook.com/tv.kikinda/. Na našem Youtube kanalu https://www.youtube.com/@tv.kikinda do sada smo postavili preko 3.200 videa a broj pratilaca dostigao je 7.000 i konstatno raste. Uzimajući u obzir broj stanovnika u Kikindi po popisu iz 2022. godine izračunali smo, poređenja radi, da je to svaki sedmi stanovnik na teritoriji opštine Kikinda. Iza ovih fantastačnih uspeha stoji tim koji danas broji 10 izuzetnih ljudi koji vas svakog dana vode od vesti do povesti. Vaša Televizija Kikinda
[…] - Da li ste znali da je Televizija Kikinda ‘punoletna’?
Ovo je kratka istorija Televizije Kikinda (ranije TV Rubin) koja je osnovana 03.11.2003. godine kao ogranak Radija Rubin iz Kruševca, a 2019. postala samostalno pravno lice. Bila je to prilika koju je prepoznalo tadašnje lokalno rukovodstvo smatrajući da je gradu potreban profesionalni lokalni medij sa stručnim kadrom koji će pružati kvalitetne informacije građanima i izveštavati o njihovom radu. Prvo sedište televizije nalazilo se u zgradi Hotela „Narvik” gde se pristupilo formiranju televizije. Tehnički tim je radio na nabavci i postavljanju opreme, redakcija se bavila programskim sadržajem, dok je rukovodstvo radilo pravno-finansijske poslove. Na samom početku svog rada, TV Rubin brojala je preko 20 zaposlenih od kojih je više lica prošlo BBC edukaciju za novinare i snimatelje. Program je počeo da se emituje 01.septembra 2005. godine kada je u Kikindi bio pušten novi televizijski signal tadašnje TV Rubin, a već 3 dana kasnije ekipa TV Rubin je bila spremna da emituje prvi Dnevnik – danas najgledanija informativna emisija u Kikindi koja se ne propušta. Tri godine kasnije, televizija je preseljena u zgradu IPP ,,Banat” na gradskom trgu, a od januara 2016. godine nalazi se u Svetosavskoj ulici broj 43 gde je i danas. Promena naziva televizije desila se 06.03.2020. godine, kada je rukovodstvo grada, kao jedinoj televiziji na teritoriji Grada Kikinda i Severnobanatskog okruga, odobrilo korišćenje imena grada u nazivu, te tadašnja TV Rubin prelazi u TV Kikinda i to će ime naša televizija sa ponosom nosito dok postoji. Uz novi naziv promenili smo i vizuelni identiet koji će svakim danom sve više oslikavati kredibilitet koji stičemo prvenstveno kao tim vođen istim vrednostima i u profesionalnom i u svakom drugom smislu, tim koji svaku vest pretvara u povest i koji neprestano raditi na ličnom i profesionalnom unapređenju. Vaša Televizija Kikinda
[…] - Da li ste znali da su u Kikindi postojali časovi vožnje bicikala?
Kada je video koliko je biciklizam popularan u Evropi i Americi, trgovac i majstor mehaničar Krištof Kremer je došao na izuzetnu ideju. U novinama „Nagy Kikinda” 1897. godine objavio je oglas, i pozvao, posebno dame, ali i gospodu, da ih nauči „za najviše dva sata“ kako se vozi biickl. U svojoj kući u Telegrafskoj ulici broj 117 (današnjoj Dositejevoj 24) je prvog aprila otvorio velodrom, gde je „nenametljivo i praktično davao lekcije“ iz vožnje, navodi se u knjizi „Kaži prstom – Velika Kikinda kroz novinske oglase i reklame“ autora Vladislava Vujina. Najpopularniji motocikli u Kikindi tridesetih godina dvadsetog veka bili su austrijski „puch“, model od 250 kubika i nemački „DKW“ od 200 i 500 kubika. Prema registru za naplatu banovske takse na motorna vozila iz 1933. godine u Kikindi je bilo registovano 6 motocikala, dok je motocilista bilo mnogo više. Najpopularniji „Durkopp“ biickl u prvoj deceniji XX veka i koji se prodavao u radnji Nikole Nikelsa bio je model „Diana“, a u radnji je bilo i robe iz Amerike, poput bicikala „Cleveland“.
[…] - Da li ste znali da su šeširi bili glavni aksesoari u Velikoj Kikindi?
Najpre su šeširi imali funkciju da zaštite glavu od vremenskih prilika, a zatim su vremenom postali odevni predmeti za ulepšavanje i kod muškaraca i žena, ali i za pokazivanje društvenog statusa. Dizajn šešira se od polovine devetnaestog veka pa sve do početka Drugog svetskog rata menjao, vrsta šešira bilo je mnogo, te ih nije bilo lako klasifikovati. Tako su ženski šeširi u devetnaestom veku, tačnije u drugoj polovini bili raskošni, sa velikim obodima, ukrašeni trakama od najfinijih materijala, perjem, mašnama i cvećem, navodi se u spisima istoričara Vladislava Vujina ,,Kaži prstom – Velika Kikinda kroz novinske oglase i reklame”. Gospoda su, sa druge strane nosila cilindre u formalnim prilikama, a za neformalne su prihvaćeni polucilindar, a potom i ,,meki” šešir od flica i kačket. U novom veku izuzetno popularni bili su slamnati panama šeširi, a nakon Velikog rata, zahvaljujući američkim filmovima i ,,fedora” šeširi kratkog oboda, navodi se u spisima istoričara. Zbog svega, nije ni čudo što su varoši, pored mnogobrojnih prodavnica pomodne galanterije koje su prodavale šešire, postojale i specijalizovane radnje za izradu i prodaju šešira. Najveći i najbolji trgovac šeširima u Kikindi bio je Eduard Štajgervald (1878 – 1931). Reklamirao se nekoliko godina pre početka Velikog rata u nekoliko lokalnih novina. Kako navodi Vujin u svom izdanju, Ede je imao ilustraciju nekog modela šešira – cilindra, polucilindra ili panama šešira čiju je prodaju najčešće i oglašavao- radio je i popravke i prepravke, odnosno proširivanje i sužavanje starih šešira. Štajgervaldova radnja nalazila se u Prestolonaslednikovoj ulici broj 10, u Seđakovoj zgradi, danas na Trgu srpskih dobroovljaca broj 49. Posle rata, tačnije pre poečtka novog rata, u ,,Adresaru” 1940. kao šeširdžija reklamirao se jedino još Svetomir Stojanović. Preporučio je veliki izbor muških šešira ,,sopstvene izrade” i vršio popravku ,,istih”. Njegova radionica nalazila se u ,,novoj zgradi Iličin” u Knez Miloševoj ulici, današnjoj Dimitrija Tucovića broj 1.
[…] - Da li ste znali da je IDA iz Kikinde prodavala automobil koji je dobio ime po našem gradu?
U pitanju je bio Opel SenatorA2 sa šestocilindričnim motorom od 2.500 kubika koji je predstavljao zamenu za Opel Commodore i prodavao se na jugoslovenskom tržištu pod nazivom IDA Opel Kikinda 2,5 E. U skladu sa zvaničnim izveštajem, tokom petnaestogodišnjeg perioda partnerstva između srpskih i nemačkih kompanija u okviru Industrije delova automobila (IDA) sa sedištem u Kikindi, proizvedeno je približno 39.000 vozila marke Opel. Prva faza saradnje započela je 1969. godine kada je domaća firma AD Livnica počela isporučivati odlivke za nemačkog giganta. Nakon osam godina, ta saradnja je rezultirala zvaničnim osnivanjem IDA kompanije, gde je Livnica držala većinski udeo od 51%, dok je preostalih 49% pripadalo General Motorsu. Fabriku su napuštali brojni modeli Opel vozila sve do ratnih godina, iz raznih serija kao što su Omega, Senator, Ascona, Astra, Kadett, Rekord, Corsa i Vectra. Model Senator se prodavao od 1983. godine pa nadalje pod nazivom Opel Kikinda, dok su ostali modeli bili jasno identifikovani oznakom IDA. No, postavlja se pitanje da li su navedena vozila zaista bila nemačkog porekla ili su imala domaći karakter? Prema nekim pričama, Opel automobili su uglavnom bili sastavljani u Nemačkoj, dok su se kod nas dodavali samo sitni detalji. Nije bilo retkost da su automobili stizali već potpuno montirani, ali su naši “stručnjaci” često uklanjali posebnu opremu i prodavali vozila kao osnovne modele a dodatna oprema bi se često prodavala drugim kupcima po premijum cenama. Dakle, kad sledeći put primetite stariji model kao što je Kadett ili Rekord sa IDA oznakom, znajte da je, bar formalno gledano, taj automobil potekao iz Kikinde. Foto:Autorepublika
[…] - Da li ste znali da je klizanje najstariji kikindski sport?
Nije nepoznanica da je Kikinda grad sporta, visoko kotiran na sportskoj mapi Vojvodine pa i Srbije. A da li ste znali da se organizovani sport u Velikoj Kikindi prvi put javio 1878. godine, kada se jedna grupa građana obratila vlastima molbom da im se obezbedi mesto na kom bi zimi klizali. Klizanje je tako najstariji kikindski sport, a Društvo za umetničko klizanje osnovano je 1894. godine. Nakon klizanja, u sportski život Velike Kikinde ulaze gimnastika i konjički sport, navodi se u izdanju profesora Miroslava Grujića ,,Moja Kikinda – otkrijmo gde živimo”. Prve konjičke trke održane su 1888. godine, dok kada je reč o tenisu, ,,Lowe tennis club” osnovan 1893. godine predstavlja jedan od prvih na jugoslovenskim prostorima. Prva prava sportska organizacija osnovana 1909. godine bila je Velikokikindski sportski klub „NAK” koji se u početku bavio atletikom. Iste godine, zaigrao se i fudbal, a prva javna utakmica bila je „NAK” – „ŽŠE” (Žombolj) i završena je rezultatom 1:1. Najmasovnija sportska organizacija Srba u Velikoj Kikindi bila je Srpsko sokolsko društvo, navodi se u spisima profesora Grujića. Ideja za nastankom društva javila se 1903. godine ali su ugarske vlasti branile formiranje sokolskih društava. Kikinda dobija sportsko-rekreativni centar 1979. godine, a tri godine kasnije u rad su pušteni i prvi bazeni. Sport je i danas veoam zastupljen u životu našeg grada, kako u Kikindi, tako i u okolnim selima.
[…] - Da li ste znali da se Distrička ulica u Kikindi nekada zvala Šor školske bašte?
Da li ste znali da je najzaslužniji za razvoj hortikulture u Velikoj Kikindi bio Milan Perović? Ovaj advokat, ali pre svega, svestrana ličnost u celokupnom društvenom i javnom životu varoši u drugoj polovini 19. veka, između ostalog izdejstvovao je da politička opština u Velikoj kikindi 1879. godine ustupi tri jutra zemlje za potrebe tada osnovanog Srpskog školskog vrta. Upravo na osnovu te odluke, Školski odbor je 24. oktobra 1879. godine za nadzornika vrta postavio Milana Petrovića, a za učitelja vrtlarstva Mihajla Kosića. Istoričar Vladislav Vujin u svom izdanju ,,Kaži prstom“ navodi da se Srpski školski vrt nalazio na mestu današnjeg atletskog stadiona i teneskih terena sportskog centra ,,Jezero“. Čak se i današnja Distrička ulica do 1919. godine zvala Šor školske bašte, ili Mokrinski šor gde su se učenici o povrtarstvu, voćarstvu, cvećarstvu i pčelarstvu učili 2 časa nedeljno. Učenici koji su radili u vrtu kući su počeli da donose semena, rasade, voćke i plodove. U oglasu koji je objavljen u Srpskom velikom kalendaru za 1896. godinu tadašnji učitelj Miloš Bandić je naveo i koje sadnice su mogle da se kupe u vrtu – ,,oblagorođene“ voće i ruže, a potom i iste sadnice koje su nabrojane u oglasu iz 1887. godine, kao i neke nove – kesten, brest, brezu, soforu /današnji japasni bagrem prim.aut.) i više vrsta četinara.
[…] - Da li ste znali da se prevoz putnika u Kikindi nekada obavljao karucama?
Da li ste znali da se pre pojave omnibusa 1896. godine u Kikindi prevoz putnika obavljao karucama, a vlasnici ovih zaprežnih kola su dobro poslovali i nakon rata, sve do tridesetih, kada su za prevoz sve više počela da se koriste motorna vozila. Vlasnici karuca su vozili uvek na istoj liniji, od centra Kikinde, do Železničke stanice i natrag. Prema ,,adresaru ugarskih obrtnika i trgovaca” iz 1892. godine u varoši je postojalo 27 kolara koji su uglavnom pravili tzv. paorska kola, ali bilo je i onih koji su proizvodili karuce. Najpoznatiji je svakako bio Živko Čokov, koji je karuce počeo da pravi krajem devetnaestog veka u svojoj kući u Ulici Varga (Opančarska, danas Nemanjina) broj 852, na mestu današnjeg parkinga, navodi se u spisima ,,Kaži – prstom” istoričara Vladislava Vujina. Čokov je posebno prodavao i delove za karuce i radio opravke kao što su ,,bojadisanje, lakiranje, kolarske i kovačke poslove”. Naročitu pažnju je posvetio izradi sedišta koja su bila ,,dugotrajna i izrađena od engleske žute svinjske kože”. Do kada je Čokov radio – nije poznato, a poslednji put se oglasio u Srpskom glasniku 1919. godine.
[…] - Da li ste znali da je najveća poučna izložba na svetu održana u Kikindi?
U okviru druge evropske turneje, američki cirkus ,,Buffalo Bill’s Wild West“ legendardnog Bufalo Bila, posetio je 5. jula 1906. godine i Veliku Kikindu. Događaj su najavile sve tadašnje novine koje su izlazile u varoši i to uglavnom sa velikim reklamama u nekoliko brojeva pre samog događaja. Cirkus ,,Buffalo Bill’s Wild West“ je u jendom mestu obično gostovao jedan dan i davao dve predstave. Tako je bilo i u Velikoj Kikindi. Trupa od skoro 500 ljudi i 200 životinja, uglavnom konja putovala je vozom, noću. U Kikindu su stigli iz Segedina u pola četiri ujutru, a odmah su uz prisustvo znatiželjnih varošana, na Vašarištu brzo i vešto montirali ogromnu cirkusku šatru koja je primala čak 7.500 posetilaca. Tako je već u dva sata popodne mogla da počne prva predstava. Najjeftinija ulaznica koštala je 2 krune, a za 50 filera, ko je želeo, mogao je da prošeta kampom i vidi žonglere, klovnove, konje. Ipak, najviše pažnje privlačilo je ,,100 Indijanaca iz Severne Amerike“, navodi se u izdanju ,,Kaži prstom“ autora, istoričara Vladislava Vujina. Bili su tu i Meksikanci, američki kauboji ali i Arapi i Kozaci koji su se u veštinama jahanja konja takmičili sa ,,zapadnjacima“. Prema pisanju novina Nagy Kikinda ,,Wild West“ je više bio etnografska nego cirkuska predstava, ili kako je to pisalo u reklami u ,,Sadašnjosti”, bila je to ,,najveća poučna izložba na svetu“.
[…] - Da li ste znali da Narodni muzej Kikinda čuva sat uraru, draguljara i optičara Koha?
Ovaj veliki stojeći sat se do pre dve godine nalazio u jednoj od kancelarija u gradskoj kući. U Muzej je stigao zahvaljujući Marku Markovljevu, sadašnjem direktoru Kulturnog centra koji je pročitao natpis na pločici na drvenom kućištu ispod brojčanika sata ,,Anton Kosch Uhren , Gold – & Silbearwaren. Optik Vel. Kikinda“ (Anton Koh časovničar, trgovac zlatom, srebrom i optikom Velika Kikinda). I naravno, shvatio je da je pravo mesto za sat – Narodni muzej Kikinda. Kako se saznaje, Anton Koh je časovničarsku radnju otvorio 1914. godine. Najpre se nalazila u tzv. Pačuovoj kući na trgu, a tokom devedesetih je preseljena preko puta u lokal koji je iznajmio od opštine. U lokalnoj štampi često se oglašavao kao ,,draguljar, časovničar i optičar“, a svoju radnju opisao je kao ,,jedinu radionicu za najfinije draguljarske i graverske poslove“ u Kikindi, navodi se u spisima istoričara Vladislava Vujina. Osim toga, Koh je vršio otkup zlata, srebra i dragog kamenja ,,po najvišim cenama“. Sat urara obično ima precizan mehanizam i prikazuje vreme na analognom brojčaniku. Urari koriste različite alate i tehnike za podešavanje i popravku satova, kao što su podešavanje vijaka, zamena baterija, zamena delova i restauracija mehanizma. Takođe vrše i održavanje i čišćenje satova kako bi se obezbedila njihova dugovečnost i tačnost. U to su se vreme urari prvenstveno bavili sastavljanjem i prodajom satova, i imali prijavljeni urarski obrt. Često su uz prodaju satova trgovali zlatarskom i srebrnarskom robom, te su imali draguljarnice. Među satovima koji su bili u ponudi u Jugoslavii ističu se kvalitetni švajcarski satovi IWC Schaffhausen, Doxa, Omega, Longines, Cortebert i Zenith. Ovi satovi su se kupovali i za potrebe pošte, železnice i vojske.
[…] - Da li ste znali da su se u Kikindi krotili lavovi?
Da li ste znali da je u dvorištu hotela ,,Nacional“, na mestu današnjeg Narodnog pozorišta 1931. godine u našem gradu bio postavljen šator u kojem je gostovala menažerija ,,Vivarium“ vlasnice Marije Griš iz Maribora? Sa plakata koji je tada bio postavljen doznalo se da su Marija i njena menažerija u gradu bile od 1. do 10. maja i da su životinje mogle da se razgledaju čitavog dana od 9 prepodne do 9 sati uveče uz ,,električno osvetljenje“. Publiku su zabavljala i ,,dva vesela druga“ (verovatno klovnovi), a posetioci su takođe mogli da se zabavljaju sa ,,mehaničkim gađanjem“ koje je slično gađanju u današnjim luna parkovima. Od živih životinja Kikinđani su mogli da vide ,,krokodila ili ljudoždera, leoparde, udav zmiju 3 metara dugu i 40 kilograma tešku kao i lavove,medvede, vukove, nekoliko vrsta majmuna kao i rajskih i grabljivih ptica“. Ono što je takođe podjednako interesatno, kada je konkretno reč o ovoj temi jeste i podatak da se u novinama ,,Srpski glas“ 1907. godine reklamirao ,,posednik menažerije“ Atila Kočka Mlađi koji je predstave sa ,,12 vrsti različitih lavova i 80 komada različitih zverova“ priređivao na pijaci, koja se tada nalazila u centru varoši kod pravoslavne crkve. Svakako najpopularniji deo programa bilo je ,,kroćenje“ i hranjenje lavova. Glavna krotiteljka bila je, kako navodi istoričar Vladislav Vujin u svojim spisima jedna devojka sa umetničkim imenom Joža. Publika je takođe mogla da učestvuje u programu i uđe u kavez sa lavovima. Naravno, na sopstvenu odgovornost.
[…] - Da li ste znali da su berberi i lečili Kikinđane?
Osim što su se bavili frizurama, berberi su, najviše tokom 19. veka imali veliku ulogu i u lečenju Kikinđana. Vadili su zube i „ puštali krv“ pomoću pijavica i malih sprava, takozvanih skarifikatora, odnosno hiruškog instrumenta za površinsko zasecanje kože. Puštanje krvi se koristilo u lečenju skoro svih poznatih bolesti, čak i anemije. Zbog toga kikndski berberi su vrlo često dolazili u sukobe sa ovlašćenim lekarima. Većina majstora u to vreme bili su muški berberi, a prva prava frizerka koja se oglasila u tadašnjoj loklanoj štampi bila je Natalija Stankov, navodi se u zapisima knjige Narodnog muzeja Kikinda „ Kaži prstom – Velika Kikinda kroz novinske oglase i reklame“ autora Vladislava Vujina. Gde se frizerski salon tačno nalazio nije poznato do današnjih dana, ali ono što jeste zapamćeno jeste to da je Natalija svojim mušterijama pravila tada najmodernije „ šinjon frizure“. Ovaj jednostavan stil, sa dugom kosom skupljenom i malo podignutom u zadnjem delu vrata moderan je i danas. Posle Velikog rata, trend frizura se promenio. Žene su počele da nose kratke, takozvane „ bob frizure“ zahvaljujući modi koja je stigla iz Amerike, a savremeni zahtevi i najmodernije inovacije značili su upotrebu popularne specijalne pegle za kovrdžanje kose i pravljenje moderne talasaste frizure. Muškarci su još uvek nosili brkove, ali često zajedno sa kratkom kosom. Od 1920. godine u modi je bilo čisto obrijano lice i kratka kosa, ravno očešljana po uzoru na Rudolfa Valentina. Već tridesetih, kosa Kikinđanki je najčešća bila do ramena, zahvaljujuči novom izumu, odnosno mašini za ,,trajnu ondulaciju“, preteču minivala. Izumeo ju je Karl Nesler u Londonu 1905. godine, a svoj izum usavršio je na kosi svoje žene Katarine. Kosu je kvasio mešavinom kravljeg urina i vode, a potom pramenove uvijao u mesingane šipke sa električnim grejačima. Nažalost, ženi je uspeo da dva puta spali kosu do temena dok izum nije usavršio, navodi se u spisima istoričara. Posle toga ju je oženio.
[…] - Da li se znali da se našem hrastu lužnjaku ispituje zdravstveno stanje?
Naime, dva stabla hrasta lužnjaka koja se nalaze u parku Železničke stanice u Kikindi, u postupku su valorizacije – odnosno zaštite od strane Zavoda za zaštitu prirode iz Novog Sada. Kao i ljudi, i drveće može da se razboli od štetnih izduvnih gasova, kiselih kiša ili pod uticajem čoveka, no uz dobru negu može i da se izleči. Da bi se valorizacija obavila drvo treba da se pregleda kako bi se procenila i utvrdila ne samo starost, već i njegovo zdravstveno stanje. Pregled se obavlja rezistografom, elektronskim uređajem visoke rezolucije čije tanko svrdlo prodire u drvo i služi za ispitivanje živih stabala drveća i građe drveta. Uređaj je osmislio Frank Rin 1986. godine a pod međunarodnim zaštitnim znakom od 1993. godine. Takođe, i jedno stablo duda iz Bašaida je u istom postupku nakon čega bi trebalo da se ovo drveće nađe u programu Zaštite vrsta AP Vojvodine. Naredno stablo hrasta lužnjaka koje će predložiti Gradski sekretarijat za zaštitu životne sredine, poljoprivredu i ruralni razvoj, kako saznajemo, je stablo u Gimnaziji. Ova stabla najinteresantnija su i najdugovečnija na potezu cele Vojvodine kao autohtona sadna vrsta koju mi imamo i radimo na tome da ih što više vratimo u našu sredinu, navodi Miroslava Narančić iz Sekretarijata. Hrast lužnjak može dostići visinu i do 50 m, sa stablom prečnika oko 2,5 m. To je dugovečno drvo koje može da dočeka starost i do 2.000 godina. Kora hrasta lužnjaka koristi se u medicini kao sredstvo za stezanje, ispiranje i zaustavljanje krvarenja. Po potrebi može se upotrebiti i kao antidot kod trovanja teškim metalima. Prikuplja se u rano proleće, pre olistavanja ili u jesen, po opadanju lišća. Ne zaboravite, drveće proizvodi kiseonik bez koga na Zemlji ne bi bilo života i zato je važno da bude zdravo.
[…] - Žerbo kocke – omiljeni kolač Kikinđana još pre Velikog rata
Omiljeni kolači Kikinđana pre Velikog rata bile su „žerbo“ ili „ kugler“ kocke. Ove kolače sa pekmezom od kajsija, orasima i čokoladnom glazurom kreirali su Henrik Kugler (1830-1905) i Emil Žerbo (1854-1919), te zato isti kolač ima dva imena. Od 1884. godine bili su vlasnici i radili u jednoj od najpoznatijih i najboljih poslastičarnica u Evropi. Upravo po tim standardima, velikokikindski poslastičar Petar Seđakov je u Kikindi otvorio novu poslastičarnicu. Petar je u časopisu „Gross Kikindaer Zeitung-u“ 1909. godine reklamirao da svakog ponedeljka ima svež milhbrot, odnosno nemački mlečni hleb, a Kugler i ostale kolače svakog dana. Njegova poslastičarnica nalazila se preko puta Katoličke crkve u „Kući Kadine udovice“. Nakon Prvog svetskog rata, početkom tridesetih, stara kuća je srušena i podignuta je nova, kako se tada govorilo „velelepna palata“. U ovoj stambeno-poslovnoj zgradi koja se danas nalazi na Gradskom trgu, Seđakov je ponovo otvorio poslastičarnicu. Početkom februara 1935. godine, Seđakov je u Jugoslovenu objavio da je poslastičarnicu preuredio u „ moderan dansing“ odnosno malu plesnu dvoranu u kojoj se svirala „džes muzika“, ali i svojim mušterijama nudio da pored žerbo kocki probaju i istočnjačke poslastice poput ratluka, ćetenu i belu alvu, baklavu i bozu.
[…] - Misterija tunela u Kikindi
Postoje priče da je pre više od 150 godina, uz učešće husarske vojske, ispod Kikinde tajno iskopan višekilometarski sistem tunela. Jedan krak tunela počinje ispod zgrade Pošte, pruža se do Osnovne škole ,,Vuk Karadžić“, vodi pored ili ispod pravoslavne crkve, skreće ispod Kurije i završava se na placu preko puta ,,Gusala“ na mestu gde se danas nalazi dečije igralište. Prema čaršijskim pričama, u zla vremena u podzemnim tunelima su se od osvajača skrivali Kikinđani, a prema mišljenju drugih, nekadašnjim vlastodršcima služili su da munjevito uteknu iz grada od neprijatelja. Ove priče su na nivou urbanih legendi grada koje nikada nisu zvanično dokazane. Međutim, da ove priče ipak nisu bez osnova pokazuje podatak da su radnici preduzeća ,,Naš stan“ popravljajući mrežu u dvorištu Kurije 1974. godine nabasali na podzemne tunele. Prema njihovom svedočenju, nisu ni slutili da će kopajući naići na podzemnu prostoriju, dimenzija pet puta dva metra, iz koje vode dva manja hodnika, širine oko pola metra. Neimare je iznenadilo što su hodnici čvrsti, a zidovi tajnih hodnika suvi. Tezu o postojanju razgranate mreže podzemnih tunela potom je pomoću viska utvrdio Kikinđanin Milan Karadžin. Ipak, da li zbog manjka novca ili nedostatka želje arheologa, istraživanje podzemnih tunela i hodnika i dalje je misterozno za javnost, jer su otkriveni tuneli zatrpani. Tako će verovatno i ostati dok se ne pojavi neko u stilu Indijana Džonsa da razreši ovu misteriju.
[…] - Polifon – preteča džuboksa
Narodni muzej Kikinda čuva polifon, jedan od najstarijih mehaničkih muzičkih instrumenata u gradu koji uprkos starosti od 100 godina i dalje budi znatiželju i radoznalost posetilaca zbog svoje misterioznosti. Mnogi ne znaju šta predstavlja taj eksponat i čemu zapravo služi a uglavnom misle da je reč o satu, budući da podseća na stare satove i sadrži nešto što podseća na kazaljku. Njegova tajna leži u činjenici da je zapravo reč o muzičkom instrumentu, odnosno muzičkoj kutiji, preteči današnjeg ,,džuboksa“. Nastao je u drugoj polovini 19. veka u Budimpešti u firmi ,,Armin i brat“. Jedinstveni muzički instrument napravljen je od metala i drveta u čijoj osnovi je mehanizam koji može da se pokrene navijanjem ručice, navodi Dragan Kiurski, kustos Narodnog Muzeja Kikinda. Bilo je potrebno da se u polifon ubaci novčić određene težine nakon čega bi mehanizm pokrenuo upadanje žrebova u rupice na podlozi koji bi proizvodio zvuk starih opera, opereta, menueta, valcera. Slušalac može i da promeni ploču, budući da se u donjem delu instrumenta nalazi preko 10 različitih ploča, dodao je Kiurski. Polifon je imao dva poznata vlasnika – jedan je bio Ištvan Štoher iz Nakova koji je imao svoju gostionicu u kojoj je ovaj muzički instrument služio kako bi se gosti zabavljali, da bi potom bio prodat Kikinđaninu Savi Ilka koji je Narodnom muzeju u Kikindi 1960. godine prodao polifon. Najstariji muzički instrument u gradu prošao je kroz proces konzervacije 2013. godine i tako približno doveden u svoje prvobitno stanje u smislu funkcionalnosti, jer muzejski posetioci osim toga što vole da nešto pogledaju i pročitaju, oni obožavaju i da čuju neku zanimljivost o eksponatima, posvedočio nam je Kiurski.
[…] - Kikinda je grad Sunca i najsunčaniji grad u Srbiji
Kikinda se može pohvaliti velikim brojem sunčanih sati u godini. Prema poslednjim dostupnim podacima za period od 2000. do 2020. godine Kikinda u proseku ima oko 2.193 sunčanih sati godišnje, odnosno šest časova dnevno što je svrstava na prvo mesto u Srbiji. (tabela 3 – izvor: Plan razvoja grada Kikinde). Ova činjenica ne samo da privlači turiste, već i ima pozitivan uticaj na poljoprivredu i proizvodnju hrane u regionu. Više sunčanih sati znači dužu vegetacionu sezonu i bolje uslove za uzgajanje voća, povrća i žitarica. Takođe, veliki broj sunčanih sati ima pozitivan uticaj i na ljudsko zdravlje, jer sunce pomaže u proizvodnji vitamina D u organizmu, ali i prilikom lučenja endorfina, hormona sreće. Foto: Andrea Tot Kada su u pitanju sunčani sati, Kikinda je najviše obasjana suncem u periodu od maja do avgusta, kada se registruje najveći broj sunčanih sati tokom godine. S druge strane, period od novembra do februara je najmanje sunčan u gradu. Međutim, iako Kikinda ima veliki broj sunčanih sati, važno je istaći da je sunce uvek najjače tokom letnjih meseci, stoga je važno da se ljudi zaštite od štetnih zraka sunca, posebno u periodu od 11 do 16 časova, a nekada i duže. Inače, za klimu ovog područja obično se kaže da je umereno-kontinentalna sa jasno izraženim godišnjim dobima, a karakteriše je nedovoljna količina padavina. Foto: Andrea Tot Ono što je svakako važno napomenuti jeste i to da je energetski potencijal Sunca nedovoljno eksploatisan u celoj Srbiji a veći je za 30 odsto u poređenju sa Centralnom Evropom. Foto: Andrea Tot
[…] - Da li ste čuli za izraz „TEŽAK KAO DANFIL” – lokalnu uzrečicu sa utemeljenim značenjem?
Brašno koje se mlelo u „Danfilu“ koristilo se i na bečkim dvorovima. Nije bilo teško, već naprotiv vrhunskog kvaliteta. Teški su bili, a i ostali, poneki Kikinđani. Izraz „Težak kao Danfil” u današnje vreme najčešće se koristi za opis osoba koje su naporne, vrlo zahtevne, emocionalno ili mentalno, ali poznajući nas Banaćane i fizički. Ipak, mnogi ne znaju da se pojam „Danfil” u ovom kontekstu spominje zbog gorostasne veličine i težine koju je imao vodenjak starog mlina u Kikindi u vlasništvu porodice Dunđerski. Smatrao se jednim od najtežih u ovom delu Vojvodine. Najveći akcionari akcionarskog društva za izgradnju parnog mlina 1869. godine u Velikoj Kikindi bili su baron Fedor Nikolić, Mihael Gartlgruber, Georg Rus, Isidor Volsinger, Georg Joanović, Bela Rus kao i bogati Temišvarci – Moric i Jakob Hajm i Jožef Blok. Mlin je nekada zauzimao važnu poziciju jer se nalazio na samom ulazu u grad kada u nju dođete železnicom, mada se ovaj deo Kikinde danas smatra obodom grada. Zgrada mlinice građena je od opeke i imala je veliki drveni vodenjak koji je pokretao kamene mlince za mlevenje žita. Bio je izuzetno važan za stanovnike Kikinde i okoline jer je omogućavao brzo i efikasno mlevenje žita za proizvodnju brašna, navodi se u spisima izdanja Narodnog muzeja Kikinda „Kaži prstom – Velika Kikinda kroz novinske oglase i reklame” autora Vladislava Vujina, kustosa-istoričara Narodnog muzeja Kikinda. U vreme kada je mlin bio u punoj funkciji, od 1869. godine u njemu su se svakodnevno mlele velike količine žitarica, a brašno se distribuiralo na sve strane sveta. Bilo je tu čak osam vrsta brašna, griz, krmno brašno, mekinje, kukuruzno brašno i prekrupa. Veliki deo samlevene robe prodavao se u Švajcarskoj, Austriji, Nemačkoj, Engleskoj i Francuskoj. Sačuvan je podatak da je krajem 19. veka jedan pun brod kikindskog brašna stigao čak do Japana. U sklopu mlina nalazila se i prodavnica brašna, koja je bila popularna kod lokalnog stanovništva, navodi se u spisima istoričara. U vreme krize, do 1936. godine rasprodat je veći deo njegove imovine. Mlinski deo „Danfila“ kupio je predstavnik najjače mlinarske porodice Martin Lenhardt, a magacine i silose je za potrebe svog mlina kupila „Zemljoradnička oblasna žitarska zadruga”. Danas, iako stari mlin više nije u funkciji, zgrada je i dalje tu i predstavlja jedan od važnijih kulturno-istorijskih spomenika grada. „Težak k’o Danfil” – vremenom je u našem kraju postao sinonim za teško, pa u Kikindi već decenijama postoji uzrečica „ Težak je k’o Danfil” koja se uglavnom odnosi na naporne, komplikovane, teške karaktere. Verujemo da je sama fraza stara koliko i mlin. A iako vreme prolazi, već dugih 150 godina te reči se u Kikindi vrlo često izgovaraju.
[…]