Prva generacija Tehničke mašinske škole ponovo zajedno posle 60 godina

Uz zagrljaje, osmehe i poneku suzu radosnicu, posle gotovo šest decenija, okupili su se nekadašnji đaci prve generacije Tehničke mašinske škole, osnovane 1961. godine. Iako sada u poznim godinama, mnogi su prepoznali jedni druge već izdaleka – po osmehu, pogledu, načinu na koji izgovaraju anegdote koje su pre pola veka zajedno doživeli. Prvi koraci ka budućem zanimanju, prve ljubavi, strogi profesori, đačke šale i đačka solidarnost – sve to ponovo je oživelo u njihovim pričama. Kažu da su se za ovaj susret pripremali mesecima, s nestrpljenjem, jer mnogi se nisu videli još od mature. Emocije su bile jake, a sećanja živa, kao da je sve bilo juče. Neki su opravdano bili odustni.

-„ Mi smo prva generacija Tehničke mašinske škole, osnovane 1961. godine. Upisano je 81 ili 82 učenika, što je bilo duplo manje od predviđenog broja. Tehničku školu su upisali i oni koji su prethodno pohađali Industrijsku školu, školu učenika u privredi, pa im se više svidelo da budu mašinski tehničari. Mislim da je takvih bilo desetak do dvanaest, a jedan ili dvojica su izdržali do kraja, jer je ipak bilo mnogo teže — više se učilo nego u zanatskim školama iz kojih su došli. Mnogo godina je prošlo, a uspomene i dalje žive. Kada se sretnemo, mi smo i dalje drugari koji su uvek bili zajedno i složni. Sećanja su najjača na zajedničke trenutke, naročito sa građevincima. Iskreno da vam kažem — ne da se nismo voleli, ali smo bili različitih struka i uvek se borili za prevlast — ko je bolji. Igrali smo fudbal na velikom ŽAK-ovom stadionu i pobjeđivali ih, igrali smo odbojku, a rukomet nismo imali. Bilo je još takmičenja, ali smo na kraju bili dobri drugari. Većina nas, možda oko 80 odsto, bila je iz Kikinde, ali bilo je i dosta đaka iz Nakova, Velikog Sela, Mokrina… Svaki dan su putovali autobusima do škole, a oni iz Mokrina vozom, pa onda peške do železničke stanice. Škola je tada bila prekoputa Mikinice,” priseća se Miloš Trifunac.

-„ Hteo sam da se upišem u Gimnaziju, ali je upis već bio završen svuda — jedino je u Tehničkoj školi bilo upražnjeno devet mesta. I tako sam, da kažem, “zalutao” u Tehničku školu. Nisam ponavljao nijedan razred. Bilo je zanimljivo, mada nisam bio neki naročito dobar đak. Voleo sam da malo hvatam krivine, imao sam dosta izostanaka, uglavnom opravdanih. Odnos profesora prema đacima tada je bio znatno stroži nego danas. Imam i unuke, pa mogu da uporedim — čini mi se da smo mi ipak bili malo odgovorniji kada je pohađanje škole u pitanju. I tu ne ubrajam samo nas koji smo bili uzorni, nego generalno celu generaciju,” nadovezao se Rajo Popović.

I dok su zagrljaji trajali duže nego nekad, a pogledi govorili više od reči, postalo je jasno – godine su prošle, ali prijateljstva, uspomene i zahvalnost školi u kojoj su stasavali ostali su netaknuti. Jer nisu se okupili samo da ožive sećanja na ono što su bili, već da potvrde ono što su zauvek ostali – prijatelji istog razreda, iste mladosti i iste, nikada zaboravljene priče.